Telefon u torbi, ruke u vazduhu: Možete li zaista da uživate u trenutku?
Svetla se gase, bas ti vibrira u grudima, a izvođač kog godinama slušaš i gledaš preko YouTube-a i Instagrama konačno stoji na sto metara od tebe i peva uživo. Hajde da pogodimo – u tom deliću sekunde, dok te vozi čista energija, prva reakcija je podizanje telefona kako bi se snimio stori za ljude koji nisu tu. Da, danas muziku i uživo gledamo kroz prozorčiće aplikacija i filtere, jer je želja za digitalnim dokazom pobedila potrebu da se stvarno prepustimo trenutku. Ali čini se da je to dojadilo pevačima.
Koncert. Ljudi pevaju, plešu, grle se i gledaju pravo u binu – jer tamo je show. Nema mora ekrana, nema pokušaja da se uhvati „savršen kadar“, nema razmišljanja koliko će video imati pregleda.
Zvuči neobično? Možda, ali čista prisutnost i uživanje u trenutku ponovo postaju trend.
Sve više mladih govori da su umorni od toga da svaki trenutak pretvore u sadržaj za društvene mreže. Umesto toga, žele da ga stvarno dožive. A koncerti su postali mesto na kome se ta promena najjasnije vidi.
Novi trend ima čak i ime – communal coping, odnosno zajedničko suočavanje sa emocijama kroz zajedničko iskustvo. U praksi to znači da muzika više nije samo zabava, već prilika da se ljudi povežu, osete pripadnost i na nekoliko sati zaborave notifikacije, algoritme i pritisak da sve mora da bude „objavljeno“.
Šta je zapravo communal coping i zašto nam je danas toliko potreban?
U psihologiji, communal coping označava situaciju u kojoj grupa ljudi zajedno prolazi kroz neko iskustvo i međusobno deli emocije, stres ili radost. Kada zajedno pevamo, skačemo ili aplaudiramo, naš mozak ne obrađuje samo muziku – on registruje osećaj pripadnosti.
Posle pandemije, godina izolacije i sve više vremena provedenog ispred ekrana, stručnjaci primećuju da mladi sve više traže upravo ovakva iskustva.
Istraživanja pokazuju da pripadanje zajednici pozitivno utiče na mentalno zdravlje, smanjuje osećaj usamljenosti i povećava osećaj zadovoljstva životom. Muzika u tome ima posebnu ulogu jer aktivira delove mozga povezane sa emocijama, empatijom i povezivanjem sa drugim ljudima.
Zato koncert na kojem svi gledaju u binu, pevaju iste stihove i dele isti trenutak može da ostavi mnogo jači utisak nego desetine videa koje ćemo kasnije pregledati samo jednom (ili nijednom?)
Kada spustimo telefon, izlazimo iz svojih digitalnih „mehurova“ i ponovo postajemo deo publike. Upravo u tome leži suština ovog trenda – ali i koncerta, zar ne?
Zašto sve više izvođača želi da publika spusti telefone?
Nije slučajno što su upravo muzičari pokrenuli ovu temu.
Američka kantautorka Fibi Bridžers (Phoebe Bridgers) među prvima je otvoreno govorila o tome koliko joj znači da na koncertu vidi lica ljudi, a ne stotine svetlećih ekrana. Na pojedinim nastupima korišćene su torbice – posebne futrole koje se zaključavaju pri ulasku na koncert. Posetioci telefon zadržavaju kod sebe, ali ga mogu koristiti tek nakon izlaska iz prostora ili na posebno predviđenim mestima.
Slične ideje poslednjih godina razmatraju i drugi izvođači, uključujući Sabrinu Karpenter (Sabrina Carpenter), koja je u intervjuima govorila da razume želju ljudi da snime uspomenu, ali da se pita koliko bi koncert bio posebniji kada bi svi bili potpuno prisutni.
Ovakva pravila nisu uvedena da bi nekome pokvarila zabavu. Naprotiv.
Njihova ideja je da publika i izvođač ponovo podele isti trenutak, umesto da između njih stalno stoji ekran. Sve više umetnika smatra da koncert nije sadržaj za društvene mreže, već iskustvo koje treba doživeti. Pitajte roditelje o koncertima iz njihovih dana. Sigurni smo da će vam ispričati zanimljive priče sa toliko detalja da ćete proživeti taj trenutak sa njima – iako verovatno nemaju ni fotke ni snimke.
Zašto imamo potrebu da snimimo baš sve?
Verovatno vam se dogodilo da na koncertu izvadite telefon gotovo automatski.
Prva pesma. Omiljeni refren. Vatromet. Konfete. Još jedan video „za svaki slučaj“.
Nije problem u tome što želimo uspomenu. Problem nastaje kada više razmišljamo o tome kako će nešto izgledati na ekranu nego kako izgleda uživo.
Psiholozi ovaj fenomen povezuju sa potrebom za društvenom potvrdom. Kada objavimo video sa koncerta, često očekujemo reakcije drugih – lajkove, komentare ili poruke. Na taj način deo pažnje prebacujemo sa samog događaja na ono što će se desiti kasnije na društvenim mrežama. Tu se uključuje i poznati fenomen digitalne amnezije.
Više istraživanja pokazalo je da ljudi slabije pamte događaje koje intenzivno fotografišu ili snimaju, jer mozak podsvesno „prepušta“ čuvanje informacije uređaju. Umesto da pažljivo obrađuje iskustvo, on računa da će mu fotografija kasnije pomoći da ga se seti.
Drugim rečima – pravo ono što želimo da sačuvamo može da nam ostane manje jasno u sećanju.
FOMO nas tera da snimamo, ali nas često sprečava da uživamo
Jedan od razloga zbog kojih stalno posežemo za telefonom jeste i poznati FOMO (Fear of Missing Out) – osećaj da ćemo nešto propustiti.
Ako ne snimimo koncert, kao da niko neće verovati da smo bili tamo. Ako ne objavimo storije, kao da smo propustili priliku da budemo deo razgovora na društvenim mrežama. Ali upravo tada propuštamo ono zbog čega smo došli.
Umesto da slušamo muziku, razmišljamo da li je kadar dovoljno stabilan.
Umesto da pevamo, proveravamo da li je fokus dobar.
Umesto da gledamo izvođača, gledamo ekran.
Šta dobijamo kada isključimo ekran?
Muziku doživljavamo intenzivnije
Kada nismo fokusirani na ekran od nekoliko centimetara, lakše primećujemo svetlosne efekte, atmosferu, energiju publike i izraze izvođača. Naš mozak obrađuje mnogo više detalja nego kada je pažnja podeljena između scene i telefona – sve postaje mnogo intenzivnije (i zanimljivije).
Lakše upoznajemo ljude
Koliko puta ste, čekajući da koncert (ili neki događaj) počne, automatski otvorili Instagram ili TikTok? A možda baš osoba pored vas sluša iste bendove, dolazi iz istog grada ili je prvi put na koncertu kao i vi. Možda se baš tu zaljubite.
Najlepša poznanstva često počinju jednostavnim pitanjem:
„Koju pesmu najviše čekaš?“
Slobodnije se ponašamo
Kada svi oko nas snimaju, i mi postajemo deo nečijeg sadržaja. To kod mnogih ljudi stvara osećaj nelagodnosti.
Kada telefona ima manje, ljudi se opuštaju, više plešu, glasnije pevaju i manje razmišljaju o tome kako izgledaju. To je upravo ono što koncert i treba da bude – zabava!
Sećanja ostaju autentičnija
Nećete se sećati svakog kadra. Ali ćete se sećati kako je publika pevala refren. Kako je bina zasvetlela. Kako ste izgubili glas dok ste pevali svoju omiljenu pesmu. Ostaće osećaji, emocije. A to telefon ne može da prenese.
Pokušajte – čak i kada telefoni nisu zabranjeni
Ne morate da ostavite telefon kod kuće. Dovoljno je da promenite način na koji ga koristite.
Pravilo jedne pesme
Snimite tridesetak sekundi omiljene pesme ili napravite nekoliko fotografija. Posle toga spustite telefon i prepusti se koncertu.
Dogovor sa ekipom
Neka jedna osoba napravi zajedničku fotografiju ili kratak video, umesto da svi snimaju isto. Na kraju ćete imati uspomenu, ali i mnogo više vremena da zaista budete zajedno.
Isključite notifikacije
Ako telefon vibrira tokom koncerta, pažnja automatski odlazi na ekran. Privremeno uključivanje režima „Ne uznemiravaj“ može napraviti veliku razliku.
Vrati pažnju na trenutak
Kada osetite potrebu da ponovo uzmete telefon, zastanite na nekoliko sekundi.
Obratite pažnju na zvuk gitare, glas publike ili ritam bubnjeva.
To je trenutak zbog kojeg ste došli.
Neke uspomene nisu napravljene da budu objavljene
Živimo u vremenu u kojem gotovo svaki trenutak može da postane sadržaj. Ali ne mora svaki trenutak to i da bude. Ponekad je dovoljno da postoji samo za vas.
Možda baš zato trend koncerata sa manje telefona postaje toliko popularan. Ne zato što su telefoni loši, već zato što nas podseća da tehnologija treba da bude alat, a ne filter kroz koji doživljavamo život.
Biti online donosi mnogo mogućnosti. Ali biti Bolji Online znači znati i kada je vreme da telefon ostane u džepu.
Jer najbolji koncert možda neće biti onaj sa najviše pregleda na društvenim mrežama.
Biće to onaj kojeg ćete se sećati i mnogo godina kasnije.