Bolji Online
Unesi reč za pretragu

Srećan Međunarodni dan studenata

Sedamnaesti novembar je proglašen Međunarodnim danom studenata još 1941. godine u Londonu u znak sećana na češke studente koji su se 1939. godine pobunili protiv nacističke okupacije. Taj datum nije ostao jedini datum koji je ubeležen u istoriju kao dan kada su studenti pokazali da svoje akademsko znanje i svest mogu i žele da upotrebe za sveopštu korist društva. Sledeći je bio 17. novembar 1973. godine kada su se studenti Politehničkog fakulteta u Grčkoj pobunili protiv vojne hunte koja je vladala. Zatim, ponovo 1989. češki studenti koji pokreću tzv Plišanu revoluciju.

Kakve promene u našem društvu su pokrenuli srpski studenti, to već znamo iz veoma skorije prošlosti. Da li je to samo politička ili ipak i društvena promena kojoj svedočimo? Kakvu vrstu aktivizma su demonstrirali, a šta sve nismo videli da je prethodilo tome? Imali smo priliku da postavimo pitanja studentkinji Nađi Gavrilović kako je studentska aktivnost izgledala iz njihovih cipela.

Kako cela ova borba izgleda iz tvojih cipela – fotografa, ali i studenta?

U toku ove dve godine, aktivizam je nekako postao rutina. Na početku je sve delovalo nadrealno, a onda sam postepeno shvatila koliko je velika stvar što imam priliku da aktivno učestvujem unutar pokreta. Trudila sam se da uvek imam neku vrstu angažovanja, pa mi je fotografija pomogla da uvek imam način da doprinesem. Kada smo se posle godinu dana vratili na fakultete, morali smo da se prilagodimo novim uslovima, shvativši da će borba trajati duže nego što smo u početku očekivali. Bilo je potrebno uskladiti sve druge obaveze i segmente života sa aktivizmom. Cela ova borba je baš bila jedan rolerkoster emocija.

 

Da li je umor i konstantan osećaj nepravde i opstrukcije sistema imao protivtežu na klackalici osećanja?

Protivteža su bili zajedništvo i solidarnost. Prvih nekoliko meseci blokada bili su intenzivni, tada smo svi delili jedan prostor i živeli u njemu, pa smo naučili da umor i nesuglasice rešavamo zajedno, što je ostalo i posle. Razumeli smo značaj kolektiva i trudili se da ga po svaku cenu sačuvamo. Režimske napade pretvarali smo u zalet i dodatno gorivo da nastavimo.

Kako ste naučili, a kasnije i učili ostatak građanstva šta je poštovanje, istrajnost, poštenje i, pre svega, ljubav prema svojoj zemlji, odnosno ljubav prema pravdi?

Iz prošlosti smo kao narod nasledili narativ da se ljubav prema zemlji pokazuje kroz teške žrtve i patnju. Mislim da se rodoljublje pokazuje i kroz neke lepe stvari. Samo zajedno možemo da volimo zaista svoju zemlju i da joj pomognemo, pa je neki cilj bio uključiti svakoga da nas bude što više. U grupama od par stotina ljudi na plenumima, morali smo da pređemo preko ličnih sujeta i povežemo se oko zajedničkih stvari i naučimo da čujemo jedni druge, kako bismo zajedno delovali dalje. Zato ljubav prema zemlji počinje ljubavlju prema drugima oko sebe.

To smo vežbali kroz razne akcije, usmerene na građenje zajednice. Putujući jedni kod drugih međusobno smo se povezali, gradeći prijateljske odnose i uzajamno poštovanje. To se najbolje pokazalo u akciji „Student u svakom selu“, koja je stigla do ogromnog broja ljudi širom zemlje. Kada neko dođe u selo i razgovara sa meštanima, to nije televizijska propaganda, nego izdvajanje sopstvenog vremena bez ikakvog ličnog cilja, a to se ne može lažirati. Narod se vrlo brzo priključio i pomagao na razne načine, prvo donacijama i hranom na skupovima, a potom i učešćem u zborovima, a na kraju je to kulminiralo opštom mobilizacijom za posmatranje i odbranu glasova na biračkim mestima. To samoorganizovanje je dobra osnova za jačanje lokalnih zajednica, a to je ujedno i osnov promene.

Da li vas je plašio generacijski jaz koji je stariju populaciju naterao da na vaša leđa prebaci ogromnu količinu tereta?

Moj utisak je da nismo, bili smo svesni svoje uloge: znali smo da mi imamo prostora da učestvujemo u većoj meri, svakodnevno, kao studenti. Taj generacijski jaz se više osećao u samoj komunikaciji sa drugim generacijama, ali konstantno učimo da ga prevazilazimo. Evo jednog ilustrovanog primera sa početka blokada u komunikaciji sa našim profesorima. Na jednom od prvih plenuma, imali smo utisak da između nas i naših profesora ne postoji dovoljno razumevanja i podrške. Međutim, problem je bio u pronalaženju zajedničkog jezika i građenju poverenja. Podrška je postojala, samo ne na način na koji smo je konkretno zamišljali. Trebalo nam je vremena da razumemo različite uloge i pozicije ljudi, sam izlazak na protest bio je u početku velika stvar, a onda smo polako učili da povećavamo doprinos i izlazimo iz zone komfora, svako koliko može.

Šta je tvoja kamera zabeležila što nisi mogla da očekuješ da ćeš videti?

Počela sam da fotografišem zbog sopstvene arhive: svojih sećanja, drugara i kolega sa fakulteta, naših akcija i dešavanja unutar zgrade tehničkih fakulteta. Prvi protesti koje sam fotografisala bile su tišine ispred fakulteta, a zatim Slavija 22. decembra. Kako se sve širilo, tako sam i ja proširila krug i počela da dokumentujem borbu ljudi iz drugih sredina.

Nisam očekivala da ću prisustvovati tolikim događajima širom zemlje niti upoznati toliko ljudi koji su mnogo dali ovoj borbi. Nekim situacijama sam mogla da svedočim isključivo zahvaljujući poverenju saboraca, u odnosu na nekoga ko bi dokumentovao isključivo iz pozicije novinara, postojalo je veće poverenje.

Koliko je bilo važno, a ispostavilo se i neophodno, da sve što si zabeležila podeliš na društvenim mrežama i tako gotovo u realnom vremenu informišeš ljude o zbivanjima?

Prvih meseci ove borbe nisam imala utisak da je to što beležim važno, ni spolja, ni nekome pored mene; radila sam to da nikad ne zaboravim sva ta dešavanja, kojih je bilo mnogo i na dnevnom nivou. Tek kad bih se posle pola godine, godinu ili dve vratila da pogledam neki materijal, shvatala bih važnost, i to ne samo meni nego i ljudima čijoj sam borbi svedočila. Prijatelji su me podsećali da je to važno i pored dokumentarne uloge, jer je u nekim trenucima kada se činilo da je borba utihnula, podsećalo na one neumorne koji su očuvali plamen. Drago mi je ako sam bar malim delom doprinela informisanju javnosti ili motivisala nekoga da učestvuje.

Najlepši i najteži trenutak u poslednje dve godine?

Bilo je mnogo lepih trenutaka, verujem da smo ih svi osećali konstantno u ove dve godine, pa ne umem da izdvojim jedan. Svi susreti sa ljudima pokazali su nam jedno lepše lice naše zemlje i mislim da će svi ti trenuci ostati upamćeni kao najlepši deo ove borbe. Kroz teške smo prolazili zajedno, pa su nam lakše padali. Ljudima je bila ugrožena bezbednost, bilo je privođenja, praćenja, batina. Ipak, znali smo da su to instrumenti kojima je tadašnji režim raspolagao, a sada imamo priliku da se kroz institucionalne i pravne procese izborimo za sve ove teške trenutke.

Kakvu budućnost sanjaš ovih dana?

Sanjam budućnost u kojoj pamtimo ono što nam se kao društvu dogodilo, onu u kojoj nastavljamo da širimo i branimo vrednosni okvir koji smo zajedno izgradili. To znači da nas samo potpuna transparentnost, empatija i otvorena komunikacija mogu sačuvati.

Kao studentkinja arhitekture, sanjam da ćemo više koristiti zajedničke prostore koje već imamo: javne prostore, domove mesnih zajednica, infrastrukturu i očuvati predele ove zemlje. Upravo su zajednički prostori i mesta susreta bili ključni za sve što se desilo. Tamo gde ih nije bilo, sami smo ih stvarali. Pred nama je dug period koji zahteva strpljenje, stalnu uključenost i praćenje i zato su nam ti prostori neophodni kako bi borba za bolji sistem postala svakodnevica.